STIGLI SMO !
BJELAŠNICA I VISOČICA – DVA DANA PLANINE, SELA, VRHOVA I PRIČA
Planirani outdoor vikend platforme Planinu Volim 03. i 04.10.2026. godine, zamišljen kao dvodnevno upoznavanje Bjelašnice i Visočice, uspješno je realizovan prema osnovnoj ideji programa, kroz planinarenje, upoznavanje visokoplaninskih sela, kulturno-historijske baštine, prirodnih fenomena i širokih planinskih vidika.
Program je od samog početka bio zamišljen sa mogućnošću prilagođavanja različitim fizičkim sposobnostima učesnika. Subotnji program realizovan je prema Planu A, dok je u nedjelju grupa koristila obje predviđene mogućnosti. Tako su jedni učesnici krenuli na zahtjevniji planinarski uspon, dok je drugi dio grupe izabrao laganiju šetnju kroz prostor Visočice. Upravo takva fleksibilnost omogućila je da svi učesnici provedu kvalitetan vikend u prirodi, bez nametanja istog nivoa fizičkog napora cijeloj grupi.
UMOLJANI, VRATA U VISOKOPLANINSKI SVIJET
Subotnje jutro započeli smo dolaskom u Umoljane, jedno od prepoznatljivih visokoplaninskih sela na području Bjelašnice.
Već pri ulasku u selo susrećemo tragove života koji je stoljećima bio neraskidivo vezan za planinu, nekropolu stećaka, stare vodenice na potoku Sedrenik, tradicionalnu arhitekturu i Umoljansku džamiju.
Ovaj prostor nije samo lijep planinski krajolik. On je svojevrsni otvoreni muzej života na planini, u kojem se priroda, tradicija, historija i svakodnevni život generacijama prepliću.
Posebnu pažnju privlače vodenice na Sedreniku, koje svjedoče o nekadašnjem načinu života i korištenju snage vode, kao i Umoljanska džamija, vrijedan primjer tradicionalne sakralne arhitekture ovog prostora.
Nakon prolaska krpoz selo nastavljamo prema katunskom naselju Gradina, na 1.490 m n. v., odakle započinje naša glavna planinarska dionica prema Lukomiru.
UMOLJANI, PRIČA O ZMAJU I OKAMENJENOJ AŽDAJI
Područje Umoljana čuva i jednu od poznatih lokalnih legendi koja se generacijama prenosila među stanovništvom.
Prema predanju, prostorom iznad sela nekada je prošla aždaha, a trag njenog kretanja ostao je u obliku vijugavog korita Studenog potoka. Legenda tako prirodni oblik krajolika pretvara u priču, povezujući planinu, selo i ljude koji su ovdje živjeli.
Iznad prostora kojim prolazimo nalazi se Pošljak, 1.551 m n. v., čije stijene prema predanju čuvaju trag okamenjenog zmaja odnosno aždaje. Na vrhu se nalaze i ostaci ilirskog naselja, čime ovaj prostor dobija dodatnu arheološku i historijsku vrijednost.
Planina tako pred putnika ne postavlja samo pitanje kuda vodi staza, nego i pitanje koliko priča, tragova i sjećanja može stati u jedan planinski krajolik.
GRADINA, POČETAK PLANINARSKE PRIČE
Sa Gradine, 1.490 m n. v., započinjemo pješačku dionicu prema Lukomiru.
Staza se u početku spušta prema vijugavom koritu Studenog potoka, koje je ovoga puta, zbog dugotrajnog sušnog perioda, bilo gotovo potpuno bez vode. Upravo taj suhi tok još snažnije podsjeća na priču o aždaji koja je, prema legendi, nekada ovim koritom dolazila prema selu.
Nakon toga staza nastavlja gotovo vodoravno, iznad dubokog kanjona Rakitnice, pružajući sve šire poglede prema prostoru Visočice.
KANJON RAKITNICE, GRANICA DVIJE PLANINE
Pred nama se otvara jedan od najupečatljivijih prirodnih prostora ovog kraja to je kanjon rijeke Rakitnice.
Rijeke Rakitnica je duboko usječena između Bjelašnice i Visočice, stvarajući prirodnu granicu između dvije velike planine. Kanjon se proteže približno 26 kilometara, od visine oko 1.120 m n. v. na početnom dijelu do oko 320 m n. v. na završetku, gdje se rijeka ulijeva u Neretvu.
Kretanje stazom iznad kanjona pruža potpuno drugačiji doživljaj prostora. S jedne strane otvorene padine Bjelašnice, s druge Visočica, a između njih duboko usječena dolina Rakitnice. To su pogledi zbog kojih vrijedi usporiti korak.
Staza nas dalje vodi ispod vrha Obalj, kroz prostor u kojem se još mogu pronaći tragovi nekadašnjih naselja i vodenica, a zatim prema našem glavnom odredištu selu Lukomir.
LUKOMIR, SELO NA RUBU KANJONA
Nakon približno 7,5 kilometara staze i oko 270 metara ukupnog uspona, pred nama se pojavljuje Lukomir. Smješten na približno 1.450 m n. v., na rubu kanjona Rakitnice, Lukomir predstavlja jedno od najpoznatijih visokoplaninskih sela Bosne i Hercegovine.
Njegov položaj, tradicionalne kamene kuće, uske staze između objekata i neposredna blizina dubokog kanjona stvaraju ambijent koji je teško usporediti sa bilo kojim drugim dijelom Bosne i Hercegovine.
Lukomir nije samo turistička destinacija. To je prostor u kojem su sačuvani tragovi tradicionalnog planinskog života i prilagođavanja čovjeka surovim, ali istovremeno izuzetno lijepim uslovima visokoplaninskog prostora.
Poseban doživljaj pružio nam je izlazak na vidikovac Vijenac, 1.495 m n. v. Odavde se otvara gotovo nestvaran pogled prema Lukomiru, kanjonu Rakitnice i planinama koje okružuju ovaj prostor – Visočici, Prenju, Čvrsnici, Veležu i drugim planinskim lancima.
ODMOR U KOLIBI LUKOMR
Nakon planinarskog dijela slijedio je odmor u prijatnom ambijentu tradicionalno uređenog objekta Koliba Lukomir. Tu smo napravili pauzu i uživali u domaćoj hrani, posebno u ukusnim pitama pripremljenim na tradicionalan način i s posebnom pažnjom domaćice Zinete Masleša.
Ovakva mjesta daju planinarskom putovanju dodatnu dimenziju. Nakon kilometara provedenih na stazi, susret sa domaćom hranom, ljudima i atmosferom sela postaje dio ukupnog doživljaja planine.
POVRATAK PREKO DUGOG POLJA I CRVENOG KLANCA
Nakon odmora slijedio je ugovoreni terenski prijevoz iz Lukomira do Dugog polja, a zatim nastavak pješačenja. Preostalo je još približno 2,5 kilometra, uz oko 110 metara uspona, kroz prostor Crvenog klanca prema početnoj tački na Gradini.
Tako smo zatvorili subotnju planinarsku priču i vratili se na mjesto sa kojeg smo nekoliko sati ranije krenuli prema Lukomiru.
VEČER UZ TUŠILSKI POTOK
Nakon završetka aktivnosti nastavili smo vožnju prema smještaju u području Visočice. Noć smo proveli u Apartmanu Villa Deleon, na lokaciji Podvornice 4, uz Tušilski potok.
Objekat se pokazao kao veoma dobro osmišljen i uređen prostor za odmor nakon planinarskog dana. Dobra lokacija, uređen enterijer i prateći sadržaji pružili su upravo ono što je bilo potrebno nakon višesatnog boravka na planini.
Posebnu vrijednost cijelom boravku dali su susretljivost i gostoprimstvo domaćina, koji su svojim odnosom prema gostima dodatno upotpunili naš boravak.
Večer smo proveli u druženju, razgovoru i prepričavanju utisaka, uz pripremu za nedjeljni uspon.
NEDJELJA , VISOČICA U JESENJEM RUHU
Nedjeljno jutro dočekalo nas je potpuno drugačije. Uz Tušilski potok temperatura se spustila do minus 5 stepeni, a jutarnji mraz zabijelio je okolinu. Hladno jutro, međutim, nije dugo potrajalo. Dan se otvorio prema čistom nebu i toplom jesenjem suncu.
Ovog dana koristili smo prednost programa koji je od početka bio zamišljen tako da se može prilagoditi fizičkoj spremnosti učesnika. Jedan dio grupe krenuo je na vrh Vito, 1.960 m n. v., dok se drugi odlučio za laganiju šetnju uz Tušilski potok prema Sinanovićima.
VITO 1.960 m n. v.
Uspon na Vito započeli smo sa lokacije Poljica, 1.550 m n. v., ispod vrha Špionik.
Staza prema vrhu bila je sadržajna od samog početka. Prolazili smo kroz kamenite predjele prošarane velikim kamenim gromadama koje su, prema geološkom oblikovanju ovog prostora, zaostale kao tragovi nekadašnjih glacijalnih procesa. Lednici su tokom vremena nosili stijenski materijal sa viših predjela prema dolinama, ostavljajući iza sebe prizore koji na pojedinim mjestima izgledaju gotovo nestvarno.
Kretanje kroz takav teren daje osjećaj kao da smo zakoračili u neki drugi svijet.
Dodatnu ljepotu stvarala je vegetacija. Padine su bile prošarane kolonijama borovnice koja je početkom jeseni dobila karakteristične purpurno-crvene tonove. U kombinaciji sa sivim kamenim gromadama, smeđim planinskim travama i čistim plavim nebom, stvarani su prizori koji ostaju dugo u sjećanju. Kako smo dobijali na visini, otvarao se sve širi horizont.
POGLED KOJI OTVARA BOSNU
Sa vrha Vite, na 1.960 m n. v., pružio se širok i čist pogled prema velikom dijelu bosanskohercegovačkog planinskog prostora. U vidokrugu su se nizali Romanija, Jahorina, Trebević, Zelengora, Lelija, Treskavica, Crvanj, Velež, Prenj, Čvrsnica, Vran, Vranica i brojni drugi planinski vrhovi. Ispod nas kanjon Rakitnice, vrhovi Bjelašnice, dolina Tušilskog potoka i grebeni Visočice.
Uživanje u ovakvom pogledu bilo je dodatno pojačano činjenicom da su brojni planinari tog dana iskoristili lijepo vrijeme. Na planini se osjećala posebna atmosfera, susreti, razgovori, fotografisanje i zajedničko uživanje u spektakularnom jesenjem danu.
MOKRE STIJENE, SPIONIK I POVRATAK PREMA POLJICAMA
Nakon Vite nastavili smo stazom prema grebenu Mokrih stijena, a zatim napravili uspon i na Spionik, 1.920 m n. v.
Povratak je uslijedio drugom dionicom, kroz travnate predjele obojene purpurno-crvenim tonovima borovnice. Staza nas je vodila pored Medvjeđeg izvora, kroz dolinu i kamenite predjele ispod Spionika, sve do početne tačke na Poljicama.
Ukupna dužina ove planinarske dionice iznosila je oko 7 kilometara, uz približno 450 metara uspona.
Bio je to pravi planinarski završetak vikenda, dinamičan teren, vrhovi, grebeni, kamen, livade, borovnice i pogledi koji su se sa svakim korakom ponovo otvarali.
VISOČICA ZA SVE, KADA PLANINARSTVO POVEZUJE
Dok je jedna grupa savladavala uspon prema Vitu i Spioniku, drugi dio ekipe iskoristio je mogućnost laganijeg programa, šetnjom uz Tušilski potok prema Sinanovićima i nazad obuhvatila je oko 8 kilometara, uz uživanje u pejzažu, kanjonu potoka i okolnom visokoplaninskom prostoru.
Tako je i ovog dana ostvarena jedna od osnovnih ideja programa Planinu Volim, da planina bude dostupna različitim ljudima i različitim nivoima fizičke spremnosti, bez potrebe da se iskustvo planine mjeri samo visinom osvojenog vrha. Jer nije svaki vrijedan planinarski dan isti. Nekome je cilj vrh od gotovo 2.000 metara, nekome mirna šetnja kroz visokoplaninsko selo, a nekome razgovor uz potok i pogled prema okolnim planinama.
Važno je da svi iz planine ponesemo doživljaj zbog kojeg ćemo joj se ponovo vratiti.
POVRATAK PREMA TUZLI
Nakon završetka obje aktivnosti ponovo smo se okupili na mjestu smještaja. Slijedio je pozdrav sa domaćinima, budući dogovori polazak prema Tuzli.
Vikend smo završili uspješno, sa ispunjenim programom, lijepim uspomenama i novim iskustvima. U Tuzlu smo stigli prije 21 sat, čime je završena još jedna outdoor priča Planinu Volim.
PLANINU VOLIM, VIŠE OD PLANINARENJA
Ovaj vikend na Bjelašnici i Visočici još jednom je potvrdio ono što nastojimo graditi kroz platformu Planinu Volim. Planina nije samo prostor za fizički napor i uspon prema vrhu. Ona je prostor za odmor od svakodnevnice, za psihičko rasterećenje, upoznavanje prirode, ljudi, sela i kulturno-historijske baštine.
U samo dva dana upoznali smo visokoplaninska sela, katunski prostor, legende, kanjon Rakitnice, Lukomir, tradicionalnu hranu, planinske vrhove i široke horizonte Visočice.
Upravo takva putovanja želimo ponuditi našim učesnicima sa više sadržaja, više doživljaja i više razloga da upoznajemo Bosnu i Hercegovinu.
Cilj nije da planinu pretvorimo u takmičarsku arenu. Planinu pohodimo, upoznajemo, poštujemo i čuvamo.
Svaki program Planinu Volim počinje prije samog polaska, planiranjem trase, procjenom uslova, izborom odgovarajućih alternativa i prilagođavanjem programa stvarnim mogućnostima grupe. Ovaj vikend bio je još jedan primjer da dobro planiranje omogućava da se program uspješno realizuje. Sigurno vođenje, realno planiranje, prilagođavanje učesnicima i ispunjena očekivanja i to je standard kojem težimo.
Naše najveće zadovoljstvo nije samo kada grupa stigne na vrh nego je kada se svi zajedno vrate kući sa osjećajem da su proveli vrijedan, siguran i sadržajan vikend ili dan u prirodi.
ZAHVALNOST
Hvala svim učesnicima koji su ovaj vikend učinili posebnim svojim povjerenjem, dobrom energijom, strpljenjem i zajedničkim uživanjem u planini.
Hvala domaćinima Apartmana Villa Deleon na gostoprimstvu i ugodnom boravku.
Posebno hvala Zineti Masleša i Kolibi Lukomir na gostoprimstvu i tradicionalno pripremljenim jelima kojima smo dodatno upoznali duh ovog kraja.
Hvala i svim planinarima koje smo susretali na stazama Visočice i Bjelašnice. Svaki susret, razgovor i zajednički trenutak dodatno obogaćuju ono što planinarstvo čini posebnim.
Ovaj vikend završavamo sa još jednom potvrdom da je Bosna i Hercegovina zemlja izuzetnih planina, sela, ljudi, priča i krajolika. Treba se samo odvažiti krenuti, doživjeti i upoznati ih.
Nastavljamo tražiti nove staze, nove vrhove, nova sela i nove priče koje ćemo zajedno pretvarati u uspomene, to je planinarstvo kakvo volimo ujedno je to misija platforme Planinu Volim.
Vas i Planinu Volim
Dževad Bektašević
+387 61 13 48 94
planinuvolim@hotmail.com
planinuvolim.ba
STIGLI SMO!
PELJEŠAC & MLJET
JEMATVA 2026. – LOZA, MORE, PRIRODA, TRADICIJA I LJUDI
Od 20. do 27. septembra 2026. godine realizovali smo još jednu outdoor turu platforme Planinu Volim, ovoga puta kroz višednevni boravak na poluotoku Pelješac i jednodnevni izlet na otok Mljet.
Planirani termin bio je od 21. do 27. septembra, ali smo zbog organizacije putovanja krenuli dan ranije, 20.09.2026. godine, dok je povratak u Tuzlu realizovan 27.09., kako je i bilo planirano.
Ova tura nije bila zamišljena samo kao putovanje prema moru. Bila je to prilika da upoznamo jedan drugačiji način života, da zavirimo u vinograd u vrijeme berbe, osjetimo vrijednost rada čovjekovih ruku, upoznamo tradiciju porodice koja generacijama živi od svog rada, ali i da kroz aktivni odmor upoznamo neke od najvrjednijih prirodnih i kulturno-historijskih prostora južnog Jadrana.
Posebno mjesto u cijeloj priči pripada obitelji Antunović iz Kune Pelješke, sa kojom Planinu Volim već godinama gradi odnos zasnovan na povjerenju, prijateljstvu i obostranom poštovanju.
KUNA PELJEŠKA – MJESTO GDJE POČINJE PRIČA
Kuna Pelješka naselje u općini Orebić, smještena na približno 360 metara nadmorske visine, već je godinama naše polazište za upoznavanje Pelješca.
Ovdje smo pronašli ono što se danas sve teže pronalazi, domaćinstvo u kojem se turizam nije odvojio od života, nego je postao njegov prirodni nastavak.
Agroturizam Antunović predstavlja zaokruženu porodičnu priču. Vinogradi, masline, bademi, domaće životinje, vlastita proizvodnja hrane, tradicionalna konoba i savremeno uređeni apartmani povezani su u jednu cjelinu u kojoj se osjeća trud više generacija.
Ranije smo zapisali da su Antunovići obitelj koja, uprkos teškim uslovima, generacijama opstaje zahvaljujući vlastitom radu. Upravo smo se i ove godine u to ponovo uvjerili.
Od vinograda i maslinika do stola, od zemlje do proizvoda, od proizvodnje do gostoprimstva. Kod Antunovića ništa nije slučajno, to je stečeni način života.
JEMATVA 2026. – KADA VINOGRAD POSTANE UČIONICA
Od ponedjeljka do četvrtka jutra su bila rezervisana za ono zbog čega je ovaj septembarski Pelješac poseban jer se ubiru dozreli grozdovi kroz tradicionalnu aktivnost naziva, Jematva.
Umjesto da vinograd gledamo samo kao pejzaž, imali smo priliku ući među redove loze i učestvovati u njenom najvažnijem godišnjem trenutku, berbi grožđa.
Trganje grožđa nije samo jednostavan posao, to je završetak jednogodišnjeg ciklusa rada. Od rezidbe i obrade zemljišta, preko zaštite i njege loze, do trenutka kada zreli grozd dospije u ruke berača. Svaki ubrani grozd u sebi nosi sunce, kamen, buru, kišu, ljudski rad i iskustvo koje se prenosi generacijama.
Pelješac je posebno vezan za vinovu lozu. Na njegovim kamenitim i osunčanim padinama opstaje autohtona sorta, Plavac mali, od koje nastaju neka od najpoznatijih peljeških vina sa zaštićenim geografskim porijeklom.
Upravo je loza kroz historiju postala jedan od sinonima Pelješca. Ovdje se vino ne doživljava samo kao proizvod, dio je identiteta prostora i ljudi.
Zato je Jematva 2026. za našu grupu bila više od aktivnosti. Bila je prilika da upoznamo Pelješac iznutra, kroz rad, tradiciju i ljude koji tu tradiciju svakodnevno čuvaju.
Aktivnosti u vinogradu završavale su prije ručka, nakon čega smo nastavili dan na drugačiji način, odlascima na more, kupanjem, odmorom i upoznavanjem peljeških obala.
DIVNA – BORAK – ŽULJANA – OREBIĆ
Naklonjeni vremenski uslovi i toplo more omogućili su nam da poslijepodneva uživamo uz more.
Mijenjali smo vinograd za plažu, kamen za more, radni dio dana za odmor. Posjetili smo Divnu, Borak, Žuljanu i Orebić, tražeći svaki put ono zbog čega je Pelješac toliko poseban, čisto more, mir, mediteranski pejzaž i osjećaj da se ovdje vrijeme kreće nešto sporije. Svaki dan imao svoju ravnotežu, prijepodne rad i tradicija a poslijepodne more i odmor dok je veče rezervisamo za druženje, što čini naš koncept aktivnog odmora.
AGROTURIZAM ANTUNOVIĆ – MJESTO KOJE SE NE ZABORAVLJA
Poseban dio ovog izvještaja pripada domaćinima. Obitelj Antunović nije nam ove godine pružila samo smještaj, pružili su nam svoj prostor, svoje vrijeme, svoje proizvode, svoju svakodnevnicu i ono što je najvrjednije svoje povjerenje.
Od apartmana visoke kategorije i pažljivo uređenog prostora za boravak, do domaćih proizvoda i mediteranskih delicija koje su dolazile na naš sto, sve je bilo podređeno jednom cilju da se gost osjeća kao kod kuće.
Tome se doda osmijeh, onaj iskreni, nenametljivi osmijeh čovjeka koji ne dočekuje gosta zato što mora, nego zato što mu je drago što je došao u tome i jeste posebnost Antunovića. Njihovo gostoprimstvo nije dekoracija turističke ponude to je dio njihove tradicije.
Godine saradnje između platforme Planinu Volim i Agroturizma Antunović pokazale su koliko vrijednosti može nastati kada se ljudi povežu kroz povjerenje, poštovanje i zajednički odnos prema prirodi, radu i gostu. Naše druženje više odavno nije samo poslovna saradnja postalo je prijateljstvo. A prijateljstvo se, kao i vino, gradi vremenom.
PETAK – OTOK MLJET
Petak je donio promjenu prostora. Napustili smo Pelješac i trajektom krenuli iz Prapratnog prema Sobri na otoku Mljetu. Cilj nije bio samo posjetiti otok, nego upoznati njegove prirodne i kulturno-historijske vrijednosti.
Prvo smo stigli u Babino Polje, najveće i jedno od najstarijih naselja na Mljetu. Iz njega smo krenuli južno prema obali i Odisejevoj špilji, krškom lokalitetu koji je kroz legendu povezan sa Odisejem i nimfom Kalipso. Upravo je ta priča bila dio najave naše ture, mjesto gdje se stvarna priroda Mljeta susreće sa mitom koji je preživio hiljade godina.
Pješačenje do špilje bilo je još jedan mali primjer onoga što želimo postići našim turama, da se do vrijednih mjesta ne dolazi samo vozilom, nego da ih upoznamo hodajući, polako i sa pažnjom
NACIONALNI PARK MLJET – VELIKO I MALO JEZERO
Nakon Babinog Polja nastavili smo prema zapadnom dijelu otoka i Nacionalnom parku Mljet. Veliko i Malo jezero predstavljaju jedan od najprepoznatljivijih prirodnih fenomena Mljeta. Šetnja uz jezera, mir šume i karakteristični mediteranski pejzaž stvaraju potpuno drugačiji doživljaj od onoga koji smo imali prethodnih dana na Pelješcu.
Poseban trenutak bila je vožnja solarnim brodom do otočića Sv. Marija. Na njemu se nalazi benediktinski samostan sa crkvom sv. Marije, čija gradnja traje od 1177. do 1198. godine. Samostan i crkva kroz stoljeća su mijenjali izgled, ali je romanička jezgra ostala važan dio njihovog identiteta.
Boravak na otoku Sv. Mariji zato nije bio samo turistička posjeta, bio je to susret prirode, mora, arhitekture, duhovnosti i višestoljetne ljudske prisutnosti na jednom malom otočiću usred jezera.
POLAČE – TRAGOVI RIMA NA MLJETU
Iz Nacionalnog parka nastavili smo prema Polačama. Ovdje nas je dočekao jedan od najznačajnijih antičkih lokaliteta na otoku, ostaci rimske, odnosno kasnoantičke palače i šireg kompleksa.
Kompleks u Polačama obuhvata ostatke palače, termi, bazilika, fortifikacijskih elemenata, skladišnih prostora i nekadašnjeg pristaništa. Današnja istraživanja lokalitet povezuju s kasnoantičkim razdobljem, dok službeni turistički izvori palaču datiraju u 4./5. stoljeće.
Uz ovaj lokalitet vezana je i legenda prema kojoj je palaču dao izgraditi Agezilaj iz Anazarba, koji se sa sinom, pjesnikom Opijanom, sklonio na Mljet nakon progona iz Rima. Važno je naglasiti da je riječ o legendarnom predanju, a ne o pouzdano potvrđenom podatku o graditelju.
Zašto je baš gradnja palače bila ovdje?
Odgovor velikim dijelom leži u samom položaju luke Polača. Uvala je duboka, zaklonjena i pogodna za sigurno sidrenje a u blizini se nalazi i izvor pitke vode. Takav položaj davao je ovom prostoru stratešku i pomorsku vrijednost. Arheološki nalazi potvrđuju da je prostor luke bio korišten i da se istraživanja danas protežu i na podvodne strukture nekadašnjeg pristaništa.
Polače su mnogo više od ostataka jedne stare građevine, svjedoče o vremenu kada je ovaj mali otok bio dio mnogo većeg rimskog mediteranskog svijeta.
SAPLUNARA – ZAVRŠETAK MLJETSKOG DANA
Nakon Polača vratili smo se prema istočnom dijelu otoka. Sljedeće zaustavljanje bila je Saplunara, poznata po pješčanim plažama, borovoj šumi i drugačijem pejzažu od onoga koji smo upoznali u Nacionalnom parku. Bio je to trenutak za kratki predah prije zalaska sunca i povratka.
Nakon cjelodnevnog obilaska Mljeta vratili smo se prema Sobri, ukrcali na trajekt za Prapratno i ponovo stigli na Pelješac.
Kasna vožnja do Kune Pelješke zatvorila je jedan dug, ali sadržajan dan. Spojili smo mit i historiju, more i šumu, antičku baštinu i benediktinsku tradiciju, jezera i pješčane plaže.
SUBOTA – OREBIĆ I KORČULA
Subota je bila rezervisana za laganiji završetak boravka na Pelješcu. Posjetili smo Orebić, jedno od najpoznatijih mjesta na poluotoku, a dio grupe je nastavio prema otoku Korčuli.
Kupanje, odmor, šetnja i uživanje u posljednjem punom danu na Jadranu bili su pravi završetak sedmodnevnog boravka. Nakon dana provedenih u vinogradu, šetnji, vožnji, obilascima i upoznavanju novih prostora, ovaj dan je bio namijenjen jednostavnom uživanju. Bez žurbe jer i odmor je dio planiranog aktivnog odmora.
NEDJELJA – POVRATAK
Nedjelja je označila završetak našeg boravka na Pelješcu. Napustili smo Kunu Pelješku i krenuli prema Tuzli, noseći sa sobom mnogo više od fotografija i uspomena sa mora.
Ponijeli smo priče, o vinogradu, o Jematvi 2026, o Plavcu malom, o ljudima koji od zemlje stvaraju proizvod, a od svog doma mjesto u koje se gosti vraćaju.
Priču o Mljetu, Odiseju, rimskom vremenu, benediktincima, jezerima i moru, i jednu posebnu priču o prijateljstvu koje je godinama raslo između platforme Planinu Volim i obitelji Antunović.
HVALA DOMAĆINIMA
Agroturizam Antunović nije bio samo mjesto našeg smještaja. Bio je naš dom na Pelješcu. Hvala porodici Antunović na svemu što su nam pružili tokom ovog boravka.
Na otvorenim vratima, na povjerenju, svakom osmijehu, domaćoj hrani, vinima i delicijama, prostoru koji su nam stavili na raspolaganje, apartmanima u kojima smo se osjećali ugodno, vinogradu u kojem smo imali priliku biti dio Jematve 2026 a prije svega hvala na ljudskosti.
Godine saradnje sa Antunovićima pokazale su nam da najbolji odnosi ne nastaju preko ugovora i dogovora, nego kroz vrijeme, poštovanje i povjerenje.
Zato ćemo se Pelješcu uvijek vraćati ne samo zbog mora, ne samo zbog vina, ne samo zbog prirode, vraćat ćemo se ljudima.
PELJEŠAC KOJI OSTANE U ČOVJEKU
Pelješac se ne može upoznati samo prolaskom cestom, teba ući među njegove vinograde, osjetiti kamen pod nogama treba upoznati ljude, probati ono što su vlastitim rukama proizveli, sjesti za njihov sto, pogledati more sa njegovih obala i treba razumjeti da je iza svakog grozda, boce vina, masline, sira ili domaćeg proizvoda mnogo više od samog proizvoda.
Iza svega stoji čovjek i njegov rad, njegova porodica, tradicija, upornost i želja da ono što je naslijedio ostavi budućim generacijama.
Upravo takve vrijednosti želimo upoznavati i predstavljati kroz Planinu Volim jer outdoor aktivnost nije samo hodanje to je prilika da upoznamo prostor u kojem se krećemo, njegovu prirodu, historiju, ljude, običaje i vrijednosti koje vrijedi sačuvati.
PELJEŠAC & MLJET 2026.
Sedam dana, Pelješac, Mljet, vinogradi, Plavac mali, Jematva, more, plaže, Odisejeva špilja, Veliko i Malo jezero, Sveta Marija, Polače i tragovi Rimskog carstva, Korčula i prije svega ljudi.
Još jedna uspješno realizovana outdoor tura platforme Planinu Volim. Tura u kojoj smo spojili aktivnost i odmor, prirodu i kulturu, tradiciju i savremeni turizam, ali i ono što nam je posebno važno, ljude i međusobno povjerenje.
Hvala svim učesnicima na povjerenju, dobrom raspoloženju, poštovanju dogovora i zajedničkom stvaranju još jedne lijepe priče.
Posebno hvala našim domaćinima, obitelji Antunović.
Do nekog novog susreta na Pelješcu, novih staza, novih ljudi i novih priča.
VAS I PLANINU VOLIM
Dževad Bektašević
03-04. 10.2026 – OUTDOOR TURA- BJELAŠNICA & VISOČICA
– Lukomir 1.450 m n.v
– Vito 1.960 m n.v
09-11.10.2026 – PRENJ
– Lupoglav 2.102 m n.v
– Velika kapa 2.006 m n.v
– Planinarska kuća Vutak 1.570 m n.v
– Planinarsko dom Senad Muhibić- Dundo- Rapti 1.406 m n.v
17-18.10.2026 – KONJUH
– Veliki Konjuh 1.328 m n.v
22-26.10.2026 – CRES – VIA APSYRTIDES (Hrvatska)
*saradnja sa PD Novo mesto – Slovenija
– VIA APSYRTIDES – etape 5,6,7 i 8.
STIGLI SMO!
PODSJELOVO 685 m n. v. i 16 KILOMETARA OZRENSKIH STAZA
PITOMA PLANINA, BOGATA ŠUMOM, VIDICIMA I PLANINARSKOM TRADICIJOM
Planirani uspon na Treskavicu, zbog okolnosti koje nisu dozvolile realizaciju prvobitnog programa, zamijenili smo jednodnevnom turom na Ozren planini. I pokazalo se još jednom da je planinarstvo prije svega sposobnost da se planu prilagodimo, pronađemo sigurnu alternativu i dan provedemo u prirodi.
Naš cilj ovoga puta bio je Podsjelovo, 685 m n. v. uređeni vidikovac i vrh sa stećcima, do kojeg smo stigli stazom koja objedinjuje prirodne ljepote Ozrena, uređene planinarske sadržaje, šumu, otvorene vidike i vrijedno kulturno naslijeđe. Prešli smo 16 kilometara, uz ostvarenu visinsku razliku od 622 metra uspona dok je ukupno vrijeme kretanja iznosilo 7 sati, 30 minuta.
Ozren je pitoma i pristupačna bosanskohercegovačka planina, ali upravo zbog toga često nepravedno ostaje u sjeni viših i poznatijih planina. Prostire se kroz područje više lokalnih zajednica, između dolina Bosne i Spreče, a prema južnim i jugoistočnim obroncima povezuje se sa Konjuhom. Područje Lukavca obuhvata padine i ogranke Ozrena, Konjuha i Majevice.
Najviši vrh Ozrena je Velika Ostravica, 918 m n. v., jedini ozrenski vrh viši od 900 metara.
Ali vrijednost Ozrena nije samo u njegovoj nadmorskoj visini. Njegova posebnost je upravo u pitomom reljefu, prostranim šumama, livadama, brojnim vrhovima i vidikovcima, planinarskim stazama i bogatom prirodnom i kulturno-historijskom naslijeđu.
OD ORAHOVICE PREMA PODSJELOVU
Našu turu započeli smo na lokaciji Lovačke kuće Orahovica, na 335 m n. v.
Od samog početka bilo je jasno da nas očekuje lijepo uređena i sadržajna planinarska staza. Trasa je opremljena informacijskim tablama, dobro markirana i uređena, a najvećim dijelom vodi kroz gustu i mirisnu borovu šumu.
Ozren je poznat po šumskim predjelima u kojima se smjenjuju borove i druge šumske zajednice, stvarajući karakterističan izgled ove pitome planine. Upravo takav ambijent pratilo nas je tokom uspona, hladovina, miris četinarske šume, tišina i povremeni otvori kroz krošnje iz kojih se pružaju pogledi prema okolnim ozrenskim vrhovima i susjednim planinama.
Staza je dinamična i raznolika. Na pojedinim dijelovima prati, a mjestimično se i preklapa sa makadamskim putem, ali se pritom ne gubi osjećaj planinarskog kretanja kroz prirodu.
RIZINA STAZA, TRAG JEDNOG PLANINARA
Posebno mjesto u ovoj priči zauzima Rizina staza.
Ime staze nosi uspomenu na Rizu Tubića iz Lukavca, istaknutog planinara koji je svojim radom, odnosom prema prirodi i zalaganjem ostavio dubok trag u planinarstvu Lukavca i šire.
Planinarske staze su tragovi ljudi koji su ih stvarali, uređivali, obilježavali i njima vodili druge prema planini. Zato Rizina staza ima dodatnu vrijednost. Ona čuva sjećanje na čovjeka kojem je planina bila više od mjesta kroz koje se prolazi. Bila je prostor kojem se pristupa s poštovanjem i koji treba ostaviti uređenim za one koji dolaze poslije nas.
PLAVETNO BRDO 510 m n. v.
Prvi značajniji uspon vodi nas prema Plavetnom brdu, 510 m n. v.
Šuma se povremeno otvara i omogućava prve šire poglede prema ozrenskim predjelima. Kako dobijamo na visini, tako se i prostor oko nas polako širi.
Ozren upravo na ovakvim mjestima pokazuje svoju posebnost. Nema dramatične stijene visokih planina niti ekstremne nadmorske visine, ali ima ono što često tražimo na planini, mir, prirodu, dobru stazu i osjećaj prostora.
VIDIKOVAC MALČIĆI 533 m n. v.
Nastavljamo prema uređenom vidikovcu Malčići, 533 m n. v.
Ovo je jedno od mjesta na kojima vrijedi zastati, pogledati oko sebe i napraviti predah. Uređena stajališta i vidikovci daju ovoj stazi dodatnu vrijednost, posebno za planinare koji žele spojiti aktivno kretanje, upoznavanje prostora i uživanje u pejzažu.
Naša ruta tako nije samo uspon prema krajnjem cilju. Svaka dionica donosi novi pogled, novo mjesto za odmor i novu priču.
VIDIKOVAC KVRGA 648 m n. v.
Dalje nas staza vodi prema vidikovcu Kvrga, 648 m n. v.
Visina se povećava, šuma se mjestimično otvara, a pogledi postaju sve širi. Iza nas ostaje početna tačka u Orahovici, dok pred nama ostaje završni dio uspona prema Podsjelovu.
Upravo ovakav raspored vidikovaca čini stazu sadržajnom i dinamičnom. Nema potrebe žuriti. Ozren traži da se zastane, pogleda, fotografiše, razgovara i uživa u prirodi.
PODSJELOVO 685 m n. v.
Nakon nastavka uspona stižemo do našeg krajnjeg cilja vidikovac i vrh Podsjelovo, 685 m n. v.
Ovdje nas dočekuje uređeni vidikovac i prostor sa stećcima, koji ovom planinarskom cilju daju dodatnu kulturno-historijsku vrijednost.
Stećci su jedno od najprepoznatljivijih obilježja srednjovjekovne Bosne i Hercegovine i vrijedan dio kulturnog pejzaža koji se susreće i na području Ozrena. Na području Grada Lukavca evidentirane su brojne nekropole i lokaliteti sa stećcima, uključujući lokalitete na Ozrenu.
Podsjelovo nam je ponudilo upravo ono zbog čega se na ovakve ture i dolazi, širok i čist pogled prema okolnim vrhovima i planinama. Nakon prolaska kroz gustu šumu i nekoliko vidikovaca, završni izlazak na otvoren prostor pružio je sasvim drugačiji doživljaj. Pogled se širi, horizont otvara, a Ozren pokazuje da i planina visoka manje od 1.000 metara može ponuditi veoma lijep planinarski doživljaj.
OZREN, PLANINA KOJA NE TRAŽI MNOGO
Ozren možda nema visinu Prenja, Maglića ili Čvrsnice, ali ima nešto svoje. To je planina kojoj se može vratiti. Staze prolaze kroz šume, livade i mirne planinske predjele. Na njima se smjenjuju usponi, ravniji dijelovi, makadamski putevi, vidikovci i mjesta za odmor. Najviši vrh Ostravica doseže 918 m n. v., dok brojni drugi vrhovi i vidikovci stvaraju mrežu zanimljivih jednodnevnih planinarskih ciljeva. Planinarski izvori Ozren opisuju upravo kao područje pogodno za različite jednodnevne i kružne ture, sa dobro označenim planinarskim stazama.
Ozren je zbog toga odličan prostor za upoznavanje planinarstva, razvoj kondicije, druženje i sigurno kretanje planinskim stazama.
POVRATAK UZ DRUŽENJE
Nakon odmora na vidikovcu Podsjelovu, fotografisanja i uživanja u pogledima, vraćamo se istom stazom prema Orahovici. Povratak je protekao u još boljoj atmosferi. Na stazi smo susretali planinare iz susjednih gradova, razmjenjivali iskustva, razgovarali o planinama i kao i mnogo puta do sada, potvrđivali ono najljepše u planinarstv, ljude koje povezuje ljubav prema prirodi.
Planina je staza kojom hodamo, šuma kroz koju prolazimo, pogled zbog kojeg zastanemo, čovjek kojeg sretnemo i priča koju ponesemo kući.
PLANINU VOLIM, PLANINARSTVO KOJE SE PLANIRA I VODI SIGURNO
Ova zamjenska tura još jednom je pokazala koliko je važno odgovorno planiranje planinarskih aktivnosti. Kada prvobitni cilj zbog vremenskih, organizacijskih ili drugih okolnosti nije moguće sigurno realizovati, dobar planinarski vodič ne traži način da se plan po svaku cijenu ostvari. Traži sigurnu, kvalitetnu i sadržajnu alternativu.
Upravo je to jedan od principa platforme Planinu Volim.
Svaka tura počinje prije nego što napravimo prvi korak, procjenom terena, uslova, sposobnosti učesnika, vremena, opreme i mogućih alternativnih pravaca.
Planina nije prostor da bismo dokazivali ko može više.Na planinu idemo da je upoznamo, da joj se divimo, da u njoj uživamo i da se sa nje sigurno vratimo.
Zato Planinu Volim tim nastoji kroz svaku organizovanu aktivnost promovisati odgovorno planinarenje, kvalitetno planiranje, stručno vođenje, međusobno povjerenje i poštovanje planinarskih pravila.
ZAHVALNOST
Hvala svim učesnicima koji su i ovu zamjensku turu prihvatili sa razumijevanjem i dobrim raspoloženjem. Hvala planinarima iz susjednih gradova na susretima, razgovorima i zajedničkim trenucima na stazi.
Posebno hvala planinarima PD Lukavac iz Lukavca, koji svojim radom održavaju, uređuju i obilježavaju planinarske staze, vidikovce i odmorišta, čineći planine dostupnijim i sigurnijim za sve koji ih vole.
Ozren nas je još jednom podsjetio da ne moramo uvijek tražiti velike visine da bismo doživjeli veliku planinarsku priču.
Podsjelo 685 m n. v. možda nije velika brojka na planinarskoj skali, ali je ovaj vrh, njegova staza, šuma, vidikovci, stećci i ljudi koje smo sreli učinili da ovaj dan bude vrijedan pamćenja.
To je planinarstvo kakvo volimo, to je ujedno i misija platforme Planinu Volim.
Vas i Planinu Volim
Dževad Bektašević
planinarski vodič MB-125
PS FBiH/PD Konjuh Tuzla
+387 61 13 48 94
planinuvolim@hotmail.com
planinuvolim.ba
DOLOMITI OD JEZERA SORAPIS DO VRHA TOFANA DI MEZZO
U okviru aktivnosti platforme Planinu Volim u saradnji sa PD Novo mesto- Slovenija, početkom septembra 2026. godine realizovana je višednevna planinarska tura kroz srce Dolomita, sa bazom u mjestu Alleghe. Program je objedinio neke od najatraktivnijih dolomitskih predjela: Lago di Sorapis, masiv Sass de Putia i vrh Peitlerkofel, zahtjevni uspon preko via ferrata Punta Anna i Gianni Aglio na Tofana di Mezzo, te obilazak Cortine d’Ampezzo.
Bio je to spoj planinarenja, visokogorstva, via ferrata, prirodnih fenomena, istorije i kulture Dolomita, ali prije svega još jedno iskustvo koje potvrđuje koliko planina može biti snažan prostor za pomjeranje vlastitih granica.
LAGO DI SORAPIS, TIRKIZNI DRAGULJ DOLOMITA
03.09.2026.
Prvi dan započeo je na prevoju Passo Tre Croci, na 1.809 metara nadmorske visine. Odatle smo krenuli označenom stazom 215 prema jednom od najpoznatijih prirodnih dragulja Dolomita, jezeru Lago di Sorapis.
Tokom 12 kilometara staze savladano je 480 metara uspona uz vremensku distancu kretanja 4 sata aktivnog hoda.
Staza nas je kroz šumske predjele postepeno izvela prema otvorenim i sve dramatičnijim dolomitskim pejzažima. U nastavku su uslijedili kameniti i eksponirani dijelovi, mjestimično osigurani sajlama i metalnim pomagalima, uz impresivne poglede prema masivima Tre Cime di Lavaredo i Cadini di Misurina.
Nagrada nakon uspona bilo je jezero Lago di Sorapis, smješteno na 1.928 metara, podno moćnih stijena Sorapissa. Njegova karakteristična mliječno-tirkizna boja rezultat je finih mineralnih čestica koje dolaze iz glečerskog područja.
Uz jezero se vezuje i poznata legenda o kralju Sorapisu i njegovoj kćerki Misurini, priča o ljubavi, žrtvi i suzama iz kojih je, prema predanju, nastalo ovo čudesno jezero.
Nakon povratka nastavili smo vožnju prema Allegheu, gdje je bila smještena naša baza za naredne dane.
PEITLERKOFEL, OD ALPSKIH PAŠNJAKA DO DOLOMITSKOG VRHA
04.09.2026.
Drugi dan bio je posvećen masivu Sass de Putia i usponu na Peitlerkofel, 2.875 m.
Sa prevoja Passo delle Erbe, Würzjoch, sa 2.006 metara, krenuli smo prema planinskoj kući Munt de Fornella, a zatim preko kamenitih padina i sipara prema prevoju Forcella de Pütia, 2.357 m.
Završni dio uspona vodio je strmim serpentinama prema sedlu između Malog i Velikog Peitlerkofela, a zatim kroz osigurani dio sa sajlama do vrha.
Na najvišoj tački čekao nas je veliki panoramski prostor sa pogledima prema Dolomitima, Marmoladi i okolnim alpskim vrhovima.
Ovog dana zabilježena je kružna ruta od 17 kilometara, uz 1.135 metara uspona i ukupno trajanje od 8 sati aktivnosti.
Posebna vrijednost ture bila je upravo u njenoj raznovrsnosti: zahtjevan kameniti uspon zamijenile su prostrane alpske livade i pitomi predjeli Prati di Putia, preko kojih smo zatvorili kružni tok oko masiva.
TOFANA DI MEZZO, USPON KOJI TRAŽI ZNANJE, ISKUSTVO I ODGOVORNOST
05.09.2026.
Treći dan donio je vrhunac ovog planinarskog plana, uspon na Tofana di Mezzo, 3.244 m, najviši vrh grupe Tofana.
Od Rifugio Angelo Dibona, sa 2.083 metra, krenuli smo prema Rifugio Pomedes 2.300 metara, a zatim nastavili preko dvije poznate osigurane planinarske dionice: Via Ferrata Giuseppe Olivieri – Punta Anna i Via Ferrata Gianni Aglio, sve do vrha Tofana di Mezzo.
Naša ruta bila je nešto kraća od 10 kilometara, uz čak 1.526 metara savladanog uspona i oko 10 sati vremenske distance.
Ovo nije bio običan planinarski uspon.
Punta Anna donosi strm, eksponiran i tehnički zahtjevan dolomitski teren, dok nastavak preko Gianni Aglio uvodi planinara u još ozbiljniji visokogorski ambijent. Posebno se izdvajaju eksponirani prečaci, vertikalni stijenoviti usponi, ljestve, sajle, prirodne stijenske police i prolazak kroz karakteristični Bus de Tofana, prirodni otvor u stijeni.
Prema različitim vodičkim klasifikacijama, ruta se vodi kao zahtjevna do vrlo zahtjevna, pri čemu pojedini izvori za ključne detalje navode i elemente E težine. Kombinacija tehničkih detalja, velike izloženosti, visine preko 3.000 metara, fizičkog napora i dugog trajanja čini ovu turu ozbiljnim visokogorskim poduhvatom.
Upravo zato ovakav uspon zahtijeva iskustvo, stabilne vremenske uslove, odgovarajuću tehničku opremu i disciplinovano kretanje.
Nakon izlaska na vrh Tofana di Mezzo 3.244 m, spuštanje je nastavljeno gondolom prema stanici Ra Vales, 2.472 m, a potom pješke prema Rifugio Pomedes i dalje spuštanje kroz stjenoviti teren dijelom osiguran sajlama i metalnim ljestvama prema polaznoj tački kod Rifugio Dibona.
Na vrhu je ostao onaj poseban osjećaj koji se teško može prenijeti riječima, to je osjećaj da se iza svakog uloženog koraka, svakog tehničkog detalja i svakog metra visine nalazi nagrada u obliku jednog od najveličanstvenijih panorama Dolomita.
CORTINA D’AMPEZZO, GRAD POD DOLOMITSKIM GOROSTASIMA
06.09.2026.
Četvrti dan bio je posvećen Cortini d’Ampezzo, jednom od najpoznatijih planinskih i zimskih sportskih centara Italije.
Cortina je smještena u dolini Ampezzo, okružena velikim dolomitskim masivima: Tofanom, Sorapissom, Cristallom, Cinque Torri i Croda da Lago.
Posebno mjesto u njenoj istoriji zauzimaju Zimske olimpijske igre 1956. godine, kada je Cortina postala domaćin VII Zimskih olimpijskih igara. Igre iz 1956. ostale su upamćene i kao prve Zimske olimpijske igre koje su uživo prenošene na televiziji.
Sedamdeset godina kasnije, Cortina je ponovo bila dio olimpijske priče kao jedan od domaćina Milano Cortina 2026.
Tokom obilaska posebnu pažnju posvetili smo i legendarnom planinskom vodiču i alpinisti Angelu Diboni, jednom od pionira penjanja u Dolomitima. Njegovo ime danas nosi Rifugio Angelo Dibona, ali i gradski prostor u Cortini sa njegovim spomenikom.
FALLBACH, VODOPAD U DOLINI MALTATAL
Na povratku prema Bosni i Hercegovini uslijedio je još jedan prirodni doživljaj, posjeta vodopadu Fallbach u dolini Maltatal u austrijskoj Koruškoj.
Maltatal je poznata kao „Dolina padajućih voda“, a cijelo područje karakteriše veliki broj vodopada i snažna planinska hidrologija.
Fallbach se obrušava niz stijene u impresivnom slobodnom padu, a neposredno uz vodopad nalazi se i uređeni Erlebnispark Fallbach, prostor namijenjen odmoru, prirodi i porodičnim aktivnostima.
Još jedan susret sa vodom, stijenom i planinom za kraj višednevnog putovanja kroz Alpe.
OD SORAPISSA DO TOFANE , PLANINA KAO NAČIN ŽIVOTA
Ova tura nije bila samo putovanje kroz Dolomite. Bila je to priča o kretanju, upoznavanju novih predjela, savladavanju fizičkih i tehničkih izazova, ali i o poštovanju planine.
Od mirnih šumskih staza do izloženih dolomitskih grebena, od tirkiznog Lago di Sorapis do 3.244 metra visoke Tofana di Mezzo, svaki dan donio je novu priču i novi razlog zbog kojeg vrijedi krenuti u planinu.
Posebno mjesto u planu aktivnosti zauzele su via ferrate, spoj planinarskog iskustva, tehničkog znanja i sigurnog kretanja u stijeni. Ferrate Dolomita pokazuju koliko planina može biti zahtjevna, ali istovremeno koliko pravilna priprema, odgovarajuća oprema i odgovorno vođenje omogućavaju da se dožive i njeni najatraktivniji dijelovi.
PLANINU VOLIM, KORAK VIŠE, SIGURNIJE I ODGOVORNIJE
Kroz platformu Planinu Volim nastavljamo graditi priču o planinarstvu koje ne poznaje granice.
Bosna i Hercegovina ima veličanstvene planine, ali planinarski svijet je mnogo širi. Upoznavanjem drugih planina učimo, stičemo iskustvo i prenosimo nova znanja u naše planinarske sredine.
Dolomiti su još jednom podsjetili da vrh nije samo cilj.
Put do vrha, ljudi sa kojima ga dijelimo, znanje koje stičemo i sigurnost kojom se krećemo, upravo to čini planinarstvo vrijednim.
Do nekog novog vrha, novog grebena i nove planinarske priče.
Vas i Planinu Volim
Dževad Bektašević
planinarski vodič MB-125
PS FBiH / PD Konjuh Tuzla
USPJEŠNO REALIZOVAN USPON NA MAGLIĆ I VIA FERRATU KUK
U okviru vodičkih aktivnosti Platforme Planinu Volim, tokom vikenda 15. i 16. augusta 2026. godine realizovan je planirani planinarski program na Magliću i grebenskom vrhu Kuku, uz korištenje osigurane planinarske staze Via ferrata Kuk.
Dva dana, dva različita planinska ambijenta, tehnički zahtjevne dionice, visoki vrhovi, druženje i susreti sa planinarima još jednom su potvrdili koliko je bogat i raznovrstan planinarski prostor Bosne i Hercegovine.
MAGLIĆ 2386 m, NAJVIŠI VRH BOSNE I HERCEGOVINE
Subota, 15.08.2026. godine, bila je posvećena usponu na Bosanski Maglić, najviši vrh Bosne i Hercegovine, visok 2.386 metara. Maglić se nalazi na granici Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a njegov bosanskohercegovački vrh predstavlja najvišu tačku naše države.
Pet učesnika okupilo se na lokalitetu Prijevor, na 1.659 metara nadmorske visine. U 08.00 sati započeli smo uspon sjevernim smjerom, jednom od najzahtjevnijih pristupnih staza prema vrhu.
Staza nas je od Prijevora vodila kroz šumski pojas, zatim preko kamenitog i siparskog terena prema podnožju Maglića. Završni dio uspona prolazi kroz eksponirani stjenoviti teren osiguran sajlama, nakon čega se izlazi na greben i sam vrh Bosanskog Maglića.
Uspon na Maglić nije samo fizički zahtjevan. On traži koncentraciju, iskustvo, disciplinu i odgovoran odnos prema vlastitoj sigurnosti. Trošna stijena, sipar, strmi i eksponirani dijelovi staze, kao i mogućnost obrušavanja kamenja, zahtijevaju posebno oprezno kretanje. Pristup vrhu sa Prijevora poznat je po strmim i tehnički zahtjevnim dionicama, na kojima se preporučuje korištenje kacige i odgovarajuće opreme za samoosiguranje.
Posebno upozorenje odnosi se na neodgovorno kretanje pojedinaca koji ne koriste propisanu sigurnosnu opremu, napuštaju označenu stazu i svojim ponašanjem ugrožavaju vlastitu, ali i sigurnost drugih planinara.
Planinu ne treba dokazivati nepromišljenim rizikom. Cilj svakog uspona je siguran povratak.
Nakon izlaska na vrh uslijedio je odmor i uživanje u panorami koja se sa Maglića otvara prema Volujku, Bioču, Zelengori, Trnovačkom jezeru i okolnim planinskim masivima. Posebnost ovog prostora dodatno naglašavaju Perućica i Trnovačko jezero, smješteno u velikom glacijalnom cirku ispod Maglića.
PREKO CRNOGORSKOG MAGLIĆA DO TRNOVAČKOG JEZERA
Nakon odmora na vrhu nastavili smo grebenom prema Crnogorskom Magliću, a zatim preko Carevog dola spustili se prema Trnovačkom jezeru, na približno 1.470 metara nadmorske visine.
Na obali jezera uslijedio je susret i druženje sa planinarima PD Zefir iz Gračanice, što je našem usponu dalo dodatnu vrijednost.
Planinarenje nije samo kretanje prema vrhu. Ono je susret, razgovor, prijateljstvo i zajedništvo ljudi koje povezuje ljubav prema planinama.
Nakon odmora uz jezero nastavili smo uspon prema Prijevoru, gdje je završena kružna trasa prvog dana.
Ukupno je pređeno 12,4 kilometra, uz 1.149 metara kumulativnog uspona i 1.149 metara silaska.
Pet učesnika uspješno je realizovalo planirani program prvog dana.
KUK 1817 m, GREBENSKI VRH IZMEĐU VOLUJKA I LEBRŠNIKA
Nedjelja, 16.08.2026. godine, bila je posvećena usponu na grebenski vrh Kuk, visok 1.817 metara, smješten između planina Volujak i Lebršnik.
Polazak je nešto prije 10.00 sati započeo sa lokaliteta Papin Do, preko Stabanskih njiva. Nakon prilaza označenom planinarskom stazom stigli smo do ulaza u Via ferratu Kuk.
Na usponu su učestvovala četiri planinara.
Via ferrata Kuk predstavlja tehnički uređenu i osiguranu planinarsku rutu koja omogućava savladavanje stjenovitog grebena uz korištenje čeličnog sigurnosnog sistema.
Prema tehničkim karakteristikama korištenim u planu aktivnosti, ferrata se nalazi na grebenu Kuka na 1.817 metara nadmorske visine, dok je ulaz u ferratu na približno 1.580 metara. Visinska razlika iznosi oko 237 metara, dužina čeličnog sigurnosnog sistema oko 850 metara, a težina je ocijenjena kategorijom B/C, odnosno umjereno zahtjevnom ferratom pristupačnom planinarima sa osnovnim iskustvom.
Za savladavanje ferrate neophodni su penjački pojas, Y ferrata set sa apsorberom energije, planinarska kaciga i rukavice.
Posebnu pažnju zaslužuje način izvedbe same ferrate. Riječ je o tehnički uređenom osiguranom planinarskom putu, izvedenom uz primjenu sigurnosnih mjera, odgovarajuće statičke procjene i kvalitetne certificirane opreme. Upravo ovakav pristup izgradnji i održavanju osiguranih planinarskih puteva predstavlja važan doprinos razvoju sigurnog planinarstva i savremenoj planinarskoj infrastrukturi.
Kroz tehnički zanimljiv i sadržajan uspon savladali smo stijene grebena i izašli na vrh Kuk, odakle se pružaju otvoreni pogledi prema Volujku, Zelengori i kanjonu Sutjeske.
Ukupno je drugog dana pređeno nešto manje od 5 kilometara, uz približno 425 metara uspona i oko 5 sati ukupnog kretanja.
ZAHVALNOST PD VOLUJAK GACKO
Posebnu zahvalnost upućujemo Planinarskom društvu Volujak Gacko, koje svojim radom daje značajan doprinos razvoju planinarstva ovog kraja.
Posebna vrijednost je izgradnja i održavanje planinarskog objekta i osigurane Via ferrate na sjevernom dijelu grebenske stijene Kuka. Takvi projekti predstavljaju ulaganje u budućnost planinarstva, otvaraju nove mogućnosti za sigurno upoznavanje planinskih prostora i istovremeno doprinose promociji prirodnih vrijednosti ovog dijela Bosne i Hercegovine.
Posjetili smo i Planinarski dom Volujak, kojim gazduje PD Volujak Gacko, gdje smo se upoznali sa radom društva i planinarskom infrastrukturom ovog prostora.
PJEŠČANE PIRAMIDE, PRIRODNA GEOMORFOLOŠKA POJAVA KOD FOČE
Po završetku planinarskih aktivnosti nastavili smo put prema Foči, gdje smo posjetili lokalitet Pješčanih piramida kod Miljevine, na području Šljivovice.
Pješčane piramide predstavljaju rijedak geomorfološki fenomen nastao dugotrajnim djelovanjem erozije, kiše, snijega, mraza, vjetra i drugih prirodnih procesa na specifičnu sedimentnu podlogu. Njihovi uski i visoki oblici podsjećaju na piramide, a pojedine dosežu visinu i do dvadesetak metara. Lokalitet se nalazi približno devet do deset kilometara od Foče, iznad starog puta prema Kalinoviku.
Zanimljivo je da su pješčane piramide bile poznate još prije više od dva stoljeća, a tokom izgradnje austrougarskog puta prema Kalinoviku trasa je izmještena kako bi se sačuvao ovaj neobični prirodni fenomen.
Posjeta ovom lokalitetu bila je lijep završetak planinarskog vikenda, jer smo uz planinske vrhove i ferratu upoznali još jedan vrijedan prirodni fenomen istočne Bosne.
VEČERA U GORAŽDU I SUSRET SA DRAGIM LJUDIMA
Povratak smo nastavili preko Foče i Goražda, gdje smo napravili završni odmor i večeru u društvu dragih lica, Huseina i Nerme Ahmetagić.
I ovaj susret još jednom je pokazao da su ljudi neodvojivi dio svakog našeg putovanja. Planinu Volim ne čine samo staze, vrhovi i kilometri. Čine je ljudi koje srećemo, prijateljstva koja gradimo i uspomene koje zajedno stvaramo.
PLANINU VOLIM, PLANINARSTVO I SIGURNO VOĐENJE
Vikend na Magliću i Kuku još jednom je potvrdio osnovnu ideju Platforme Planinu Volim: upoznavati, doživjeti i promovirati ljepote planina Bosne i Hercegovine kroz odgovorno, organizovano i sigurno planinarenje.
Maglić je pokazao svoju ozbiljnost i tehničku zahtjevnost. Kuk je pokazao koliko savremena planinarska infrastruktura može obogatiti planinarsku ponudu. Pješčane piramide podsjetile su nas da priroda i izvan planinskih grebena krije izuzetne vrijednosti.
Posebnu zahvalnost upućujem svim učesnicima na povjerenju, disciplini, odgovornosti i spremnosti da zajedno poštujemo pravila sigurnog kretanja.
Vrh nije vrijedan ako do njega ne stignemo sigurno.
Planinu upoznajemo korakom, ali je čuvamo odgovornošću.
Vas i Planinu Volim
Dževad Bektašević
planinarski vodič MB-125
PS FBIH / PD Konjuh Tuzla