STIGLI SMO,

UVJERITI SE U LJEPOTE PRENJA

Prenj planina (lat. Mons Daversus) po predanju predpostavka je da nosi ime po Perunu bogu gromovniku kod starih Slovena. Geografskom lokacijom nalazi se u sjevernoj Hercegovini, opasan sa tri strane kanjonom Neretve kroz koji mediteranska topla klima ulazi od Mostara preko Jablanice i Konjica duboko u unutrašnjost do Glavatičeva, sukobljavajući se sa kontinentalnim hladnim strujama karakterišući Prenj nepredvidivom i surovom planinom. Gorostas sa kamenitim grebenom na kojem se nalazi više vrhova iznad 2000 metara kod posmatrača budi strahopoštovanje a istovremeno kod mnogih osjećaj pripadnosti i potrebe te predstavlja mamac za mnoge planinarske pohode.

Piše: Dževad Bektašević

Po izlasku iz naselja Bradina prije prvog tunela kad se krećete prema Konjicu na horizontu se pojave visoki vrhovi Prenja. Zastane vam dah od ljepote a istovremeno se probudi želja za pogledom da sa tih visokih sivih kamenitih vrhova. Spuštajući se vijugavim putem dalje, Prenja vas magično priziva stvarajući u vama potrebu koja vremenom prelazi u ovisnost.

U vrijeme lijepih ljetnih dana kad je vidljivost dobra, vrhovi bijelo sivi prošarani zelenilom nude vizualni osjećaj da su prekriveni snijegom i da se baš gore u okrilju vrhova se može ugodno rashladiti. Nije moguće se oteti iz tog osjećaja u svakom novom susretu je sve jači.

I ovaj put sedam odvažnih i hrabrih planinara/ki okupljenih u grupi Planinu Volim uz saradnju sa PD Planine Sarajevo u dane vikenda 07-08.09.2024 krenula je put Prenja.

Prvi susret u jutarnjim satima je bio obećavajući, široki pogledi, mirna i dremovna planina, sve kako se poželjeti može. Odabir uspona je iz Konjica tačnije ulaz u vojno strelišta u Konjičkoj Bijeloj. Oprema, odjeća i potrebe hrane i pića za boravak dva dana i noć u planini te karakterne vrijednosti staze, kondiciono izuzetno teško jer prelazi dnevni visinski uspon iznad 1200 metara kao i tehnička zahtjevnost su predstavljali izazov za grupu.

Krećemo u subotu nešto poslije devet sati vijugavim makadamskim putem sa blagim usponom prolazeći pored strelišnih meta i rejona Rakov laz dolazimo u podnožje impozantnog vrha Taraš ispod kojeg je planirana izgradnja ulaza u tunel kroz Prenj za potrebe auto puta A1 čija realizacija je pripremi. Prolazimo mnoge novoizgrađene raskrsnice dobro utabanih makadamskih puteva što je dio pripremnih radova. Presijecajući serpentine puta ulazimo u visoku listopadnu šumu koja po dolasku na greben Zuba prelazi u crnogoričnu u kojoj preovladavaju impozantna stabla Munike. Prolaz kroz kuluar Ploča u kojem je uspiješna jugoslovenska ekspedicija uspona na Himalaja u pripremama sedamdesetih godina prošlog vijeka sticala iskustva sa snježnim lavinama. Prelaskom još dva manja kuloara izlazimo pod greben vrha Osobac po kojem je do samog vrha izgrađena osigurana staza, ferata Osobac. Ostavljamo ta iskusta za druge prilike, nastavljamo uspon kroz kamene gromade prelazeći lokaciju Skoka te nastavljamo stazom koja nas vodi kroz valovite livade i izlazi na lokaciju Jezerce 1650 m gdje se nalazi istoimeno planinarsko skloniše i uređeni izvor pitke vode.

Odmor zaslužen, hladna planinska voda ugodna temperatura i veličanstveni pogled prema vrhovima svakako je vrijedna i dugo pamtljiva nagrada. Nastavljamo prema planinarskoj kući Vrutak koja podsjeća na kuću iz bajke o Ivici i Marici samo što je u ovom slučaju put je dobro uređena i označen planinarskim oznakama. Prolazimo dolinom između vrhova Motika i Kopilica približavajući se sjevernoj stijeni vrha Otiš. Po dolasku na raskrsnicu spuštamo se prema udolini Tisovice i lokaciji kuće Vrutak.

Kuća baš kako iz bajke na ivici šume iznad valovitih travnatih livada podno vrha Velika kapa.

Ambijentalno uklopljena u prirodu sa uređenim prostorom ispred uz nestvarni pogled prema najvišim vrhovima među kojim dominira Zelena glava i Otiš.

Pogled neopisiv, uzme vas, izgubite osjećaj za vrijeme, upijate taj prizor zaboravljajući na umor nakon pređenih 13 kilometara i ispenjanih nešto više od 1300 metara visinske razlike i pri tom dodatno spuštanje od 400 metara.

U ovakvim okolnostima vrijeme prolazi neumoljivo brzo. Iako smo planirali dugo uživati u pogledu neprimjetno sunce se skrilo iza vrhova a u djelu iznad vrha Lupoglav pojavio se polumjesec. Visina od 1570 m te crveno-žuto nebo na zapadu uz obris sivih kamenih vrhova prizor je nestvarne i neopisive ljepote koja je polako ulazeći u sumrak praćen dozom hladnoće tako da nam je pored toplih jakni nije bila a odmet i toplina vatre. Opisani ambijent i osjećaj je teško usporediti sa sparnim gradskim noćima, gdje je neizostavna poreba za klimom a mi imamo potrebu za dodatno ugrijati se.

No bilo kako bilo iako možda nekom nije do grijanja no mi smo u ugodnoj unutrašnjosti kućice proveli divnu noć i dočekali buđenje jutra uz prve nedeljne sunčeve zrake na stijenama Otiša i Zelene glave baš kao da je i sunce znalo za naš plan daljeg kretanja.

Jutarnji topli napitak, pospremanje i vraćanje enterijera kuće u zatečeno stanje i već nešto iza 07 sati smo na usponu prema osunčanim vrhovima Otiš i Zelena glava. Napredujemo uz stalnu potrebu za osvrtom i upijanjem ljepote doline Tisoviuce i vrhova kojim je oivičena. Toliko toga je ljepog da skoro i ne obraćate pažnju na susjedne planine Čvrsnicu, Vran, Vranicu, Bjelašnicu, Viosočicu Crvanj, Velež i Čabulju sa kojim Prenj graniči.

U ugodnoj pozitivnoj energiji i povoljnim vremenskim uslovima i kako glasi ponekad prisutni izraz, „ne znam ni kad popesmo” no ubrzo se nađosmo na visini od 2000 m na lokaciji Sedlo, pozicionirano između vrhova Otiš i Zelena glava.

Nas plan je najviši vrh Prenja do kojeg vodi staza sjevernom stranom kamenite litice kroz koju prolazi dio osigurane staze za koje su potrebne posebne mjere opreza pri usponu. Timski i sigurno savladavamo uspješno sve izazove te nešto prije 10 sati smo na vrhu Zelena glava zaokupljeni fascinantnim pogledima i prilici da sve to fotogtrafijom zabilježimo kao i da načinimo neki novi koreografski čin uz zvuke muzičkih bendova ovih prostora koji imaju poruke u kojim se može nazirati posebnost i važnost naše odluke da se bude na vrhu ove kultne planine Prenj.

Razmišljajući trenutno čovjeku ništa ne treba više osim ovog do čega smo dosegli, prijatno društvo, malo hrane, vode i lijepo vrijeme. No ne može čovijek smiriti na jednom mjestu, dok uživamo, susjedni vrh Otiš nas priziva na svoj vrh i kao da inati, jeste da je Zelena glava viša za četiri metra ali pogled sa mene je ljepši jer se upravo vidi i najviši vrh Prenja.

Idemo provjeriti, spuštamo se polako uz mjere opreza do Sedla uz nastavak uspona serpentinama kroz pitomu južnu stranu do vrha Otiš i stvarno prizor neopisiv i stvarno sa vrha se vidi i Zelena glava. Kad bi ste htjeli tražeti sitne detalje cijeli dan bi se moglo penjati sa jednog na drugi vrh tražeći nijanse gdje i u čemu je pogled ljepši.

Ljepoti nigdje kraja, gdje god pogledate nestvarno je lijep Prenj a svakako su ga dodatno danas krasili osmijesi na licima uspješne i kompaktne grupe.

Ljepoti je doprinio i naš dobri pas kojeg smo zvali Fido, Medo, Medeni pa Brundo, kao da je bio zadužen za našu sigurnost imao je svoj zadatak, nastavljao bi kretanje nakon konstatacije pogledom da je sve uredu, nije ništa nosio a niti je tažio na svaki dobiveni komad hrane i vode zahvaljivao je tim nevjerovatnim pogledom punim ljubavi.

Nakon Otiša spuštamo se stazom preko vrhova Kopilice prema skloništu Jezerce i zasluženom odmoru uz obnavljanje zaliha vode i nastavak spuštanja pravcem uspona Skok, Ploča, Rakov Laz Konjička Bijela uz učinak dnevno pređene staze od 12 km uz visinski uspon viši od 700 metara i spuštanje više od 1800 m.

Spomen česma na početnoj tačci uspona i voda prijala je kroz osviježenje i unutrašnjosti i vanjskih djelova tijela. Sve dobro prošlo no ono što je slijedilo nije baš po planu, valjalo se rastaviti od našeg dobrog psa Fide. Ako je išta bilo teško za ovaj vikend onda je bilo upravo taj rastanak. Vjeran, drag i pametan pas, on pripada i dio je Prenja i on će u našem sjećanju ostati dobri Prenjski pas.

Ne draga srca no rastanak je neminovan. Nastavljamo prema Konjicu da bi ukrotili žeđ i glad. Iako daleko od Italije tu u Pizzeria No1, spravljaju se odlične pice te još kad imate priliku sjediti na terasi uz obalu Neretve sa pogledom na planinu i most kojeg je slikao akademski slikar Lazar Drljača koji je 50 godina svog života vezao za Prenj, onda je to svakako razlog da neće trebati puno vremena da protekne da sve ponovimo.

Do novih planinarskih destinacija…

Vas i Planinu Volim.