TUROVI- VELIKO JEZERO

Postoje ture koje se pređu.
I postoje ture koje se pamte.

Na Treskavica ne dolazi se slučajno. Ovdje se dolazi spreman — na hladno jutro, dubok snijeg i planinu koja ne skriva svoju snagu. U naselju Turovi dočekala nas je bijela podloga optimistične visine. Poneka pahulja u dolasku i polasku podsjetila nas je gdje idemo — na planinu obilnih padavina, izvora, jezera i nepredvidivih igara vremena.

Korak po korak, prema Sustavcu, visina snijega rasla je zajedno s našom odlučnošću. Ozbiljna podloga, sporiji ritam, fokus i međusobno oslanjanje. Magla i oblaci iznad nas, ali grupa stabilna i sabrana.

Toplina planinarskog doma Radovan Bjelica vratila je energiju. Nastavak prema Šišanu donio je najzahtjevniji dio uspona — snijeg sa zaleđenom korom dosezao je gotovo do planinarskih oznaka. Nakon prelaska Hrasničkog potoka počeli su pravi planinski uslovi — vertikalni izlazak na prevoj kroz dubok snježni nanos. Snaga volje i zajedništvo pokazali su svoje pravo lice. A onda nagrada.

Vidici.
Snijegom prekriveni najviši vrhovi planine, stijene koje izranjaju iz bjeline, oblaci u pokretu i sunce koje se, gotovo simbolično, pojavilo u “ugovorenom terminu”, nakon pažljivog praćenja prognoza. Moć prirode i naša istinska želja otvorile su prozor svjetlosti tačno kada je trebalo. Nebo se razvedrilo, planina zablistala. Trenuci koji ostaju duboko urezani.

Put prema planinarskoj kući Treskavička jezera (1575 m) kroz dubok snijeg bio je dug i naporan. Sedam i po kilometara staze i 700 metara visinskog uspona u jednom pravcu tražili su kondiciju, ali ono što nas je vodilo bila je potreba da uzmemo svoj dio radosti i mira koje planina daje.

Sedam planinara — jedna energija. Topla prostorija i vedrina domaćina Nedima Bunara upotpunili su ugođaj odmora i okrepljenja prije odluke da krenemo nazad. Teško je bilo okrenuti leđa toj ljepoti, no jedinstvo, sigurnost i energija grupe pomogli su da se odvojimo uz obećanje — vraćamo se ponovo.

Po povratku u Trnovo, zasluženo okrepljenje pronašli smo kod vrsnog poznavaoca Treskavice, Tihomira Golijana. Topli, s ljubavlju začinjeni gulaš bio je više od obroka — bio je nastavak planinske priče za stolom, uz razgovor, iskustvo i poštovanje prema planini koja nas je tog dana primila.

Ova tura nije bila samo fizički izazov.
Bila je dokaz zajedništva, organizacije, odgovornog vođenja i brige o svakom učesniku.

Planinu ne osvajamo.
Planini dolazimo s poštovanjem i vraćamo joj se.

Hvala svakom učesniku na disciplini, energiji i povjerenju.
Hvala planini na lekciji snage i ljepote.

Vidimo se na narednoj stazi…

Vas i Planinu volim,
Dževad Bektašević