I Zelenboj je moj

Piše: Amela Delić

Da bismo čovjeka zavoljeli, moramo ga prvo upoznati. Tako je i sa planinama. Dugo sam se opirala upoznavanju Konjuha, planine nadomak Tuzle, a po kojoj i naše Planinarsko društvo nosi naziv.

„Nije to planina za mene“ – sudila sam prijevremeno. I kako to obično u takvim slučajevima biva – pogriješila sam. Zato sam 25. novembra, na Dan državnosti naše najljepše domovine, odlučila poći Konjuhu u posjetu.

Mala grupa planinara/ki, tačnije nas sedam, krenuli smo u četvrtak ispred hotela Tuzla u pravcu Banovića. Svjetlana, Lela, Emir, Samir, Dževad, Mirsad i ja šalili smo se i pjevušili tokom ovog kratkog putovanja.

Emir je novi član naše planinarske ekipe pa mu pojašnjavam da kombi kojim putujemo na ture zovemo kombijem ljubavi. Razlog je jednostavan – naš vodič, Dževad Bektašević, često nam govori da nas voli. Mi smo već toliko navikli na njegovu ljubav da ga nerijetko i sami pitamo – Voliš li ti nas?

„Voli li vas iko kao ja?“ – pita nas ponekad Dževad. A ponekad mi pitamo njega „Voli li nas iko ovdje?“. Zbog toga naš kombi nazivamo kombijem ljubavi. I zaista, putovanja su nam najugodnija i najudobnija u kombiju – što zbog objektivnih razloga udobnosti, što zbog atmosfere koja u njemu vlada.

Jutro na Zlaći je čarobno. Magla se još nije digla sa postelje od zemlje i šarenog lišća, ali se već da naslutiti da će dan biti lijep. Sramežljivo, sunce viri iza oblaka, vazduh je okrjepljujuće čist, vjetar pjevuši kroz krošnje borova. Spremamo svoje ruksake na leđa i krećemo u avanturu.

Posmatram sve boje oko sebe i po ko zna koji put divim se ljepotama Bosne i Hercegovine. Ponekad ne umijem da objasnim koliko se moja prsa šire pri samoj pomisli na ovu prekrasnu zemlju, a kao i svaka beskrajna ljubav, i moja ljubav prema domovini bogata je spiskom razloga kojem na nazirem kraj. Danas sam sigurna da ću Konjuh dodati na tu listu. Preciznije, Zelenboj.

Dok se uspinjemo prema vrhu od 1060 metara nadmorske visine, slušamo vesele priče našeg Mirse. Ponekad mislim da je on rođeni pripovjedač. On je jedan od planinara koji najljepše umije donijeti priču i smatram da taj talenat svakako treba iskoristiti u budućnosti i češće govoriti o svojim iskustvima. Svi se smijemo dok na pauzi pijemo kafu, a Mirso nam prepričava svoja iskustva iz djetinjstva.

„Kako se samo sjećaš svih tih detalja“ – zna ga često upitati Lela. Mirso pojašnjava da jednostavno pamti. No, od pamćenja, zanimljivije je njegov stil pričanja.

Nakon izleta i Emir će mi kazati da ga Mirsad očarao, da je uživao u njegovom prepričavanju životnih dogodovština i da će teško zaboraviti neke šaljive scene o kojima je pričao.

„Staza je bila teška, ali ja nisam osjetio umor“, kasnije mi je Emir kazao. Složila sam se s njim i pojasnila mu da je to kod nas uobičajeno. Uz lijepo društvo, pozitivnu atmosferu i vodiča koji prati naše reakcije na stazu, mi ne uspijemo ni shvatiti da jesmo umorni. To shvatimo tek kada dođemo kućama, ali tada smo već ponosni na sebe i umor se svakako brzo zaboravi.

Moja planinarska ekipa također je oduševljena Emirom. Mislim u sebi kako je lahko spojiti dobre ljude, oni se prosto prepoznaju… Svi su se tako lijepo povezali, a ja sam ih samo posmatrala i uživala u tim lijepim trenucima koje su dijelili… Dževad nas je fotografisao i sigurno je da ćemo s ove staze ponijeti prekrasne uspomene kako u srcima, tako i na fotografijama.

Na Zelenboju nas je dočekala grupa građana koji su došli provesti Dan državnosti u prirodi. Vrh je u znaku domovine, zastave se vihore sa svih strana, a izletnici žele napraviti nekoliko fotografija s nama. Dižemo zastave visoko, a naša Lela došla je spremna s plavožutom majicom.

Vratili smo se pod jedan šadrvan da sami ručamo i uživamo u razgovoru. Sjeverac nas je ohladio pa smo se zamotali u dekice. Jednu smo podijelili Emir i ja dok je Mirso nastavio svoj životni roman. On je naša hodajuća zbirka priča.

I premda sam na ovaj put krenula pomalo tužna zbog drugih životnih okolnosti, i ovoga je puta planina u meni probudila najljepše emocije. Dok se Konjuh kupao u prekrasnim bojama jeseni, u meni su cvjetale proljetne boje. Zaspala sam u Tuzli, a na Zelenboju sam se probudila i progledala. Zato volim planinu i dajem priliku našem Konjuhu…